Slušam kišu.
Ispustila je svoju radost po šumi oko mene.
Visoke smreke rasparale su utrobu oblaka i spustile vodu na sebe.
Ja stojim možda 50 metara od njih i gledam i slušam i ne vjerujem 🙂

Zar je moguće biti toliko blizu a toliko daleko? Ili tako daleko a tako blizu?

Divim se toj vodi i njenoj neprestanoj radosti u igri života.
Mislim si, zašto bi inače stalno iznova vrtila te cikluse preobrazbe?

Divna kiša spušta se na Zemlju, preko biljaka spušta se u tlo, prolazi njegove slojeve, sakuplja se u izvore, rijeke i mora, izmaglice koje se dižu iznad šuma nakon kiše… Pa kroz žeđ i mokraću životinja i ljudi ponovo ide u tlo…
Ili se isparavanjem digne opet kružno u oblake i sad spusti kao rosa na cvijeće, mraz na kamen, snijeg na travu… i ponovo zavrti ciklus.

Sve je to od pamtivijeka ista istacta voda. Zatvorena i zabavljena vjekovima u svom kružnom procesu. Te iste kapi pile su žedne usne tisućama godina prije mene.
Koje li nepresušne radosti stvaranja!
Koje li ljubavi!
Uvijek iznova sa novom svježom iskrom. Fascinantno!

Te iste kapi koje sada padaju po smrekama Velebita padale su možda po pustinjama Afrike prije 45 000 godina.
Možda su ih tada pile neke žedne domorodačke usne sa djetetom u krilu.
Sa istim strahovima, istim nadama, istim strpnjama, snagama, ljubavima i svađama.
Tako isto a tako daleko. Jer sve je isto, a tako daleko, u ciklusima zatvorenog sistema. Vodenog sistema.

Tekućina onog možda crnog, žutog, crvenog tijela, kao i moja, natopiti će zemlju kada duša ode na put…
Kao ciklus vode i ja ću ploviti nebom i spustiti se na vas.
Jer sve moje kapi su i vaše kapi, i kapi pokoljenja prije mene i kapi pokoljenja iza vas, iza nas…

Tako je glupo svojatati zemlju i vodu, i tako je glupo svojatati Zemlju i Vodu. Vječne tvorevine od kojih jesmo sazdani…

Slušam (i dalje) kišu kako pada, iz oblaka, u pljusku po smrekama blizu mene. Ja stojim suha i zahvalna.
Da li je moguće biti tako blizu a tako daleko od svega? Ili tako daleko a tako blizu? Sebe?

Kažu da je najstarije stablo na svijetu smreka stara skoro 10 000 godina.
Čega li se sve ona sjeća? Koliko li je puta njen sok otišao nazad u oblake, koliko li je puta rasparala oblake i prihvatila novu kišu… Sa novim kapima svih nas. A mi, tako „pokretni“, koliko li smo u strahu od nove kiše, nove promjene?
Danas, mi „pametni“ „otkrivamo“ blagodati njene smole.
Da nije žalosno bilo bi komično.
Koliki li su se ljudi kroz barem zadnjih 5 000 godina a i puno, puno više liječili njenim mastima; zacjeljivali ogrebotine, rane, puknute mišiće, tretirali dekubituse i kožne infekcije, bolne zglobove, liječili upaljene tetive i mišiće. Kolika li su se prsa i leđa mazala njenom masti kod bronhitisa i upala pluća.

Puno je recepata za izradu ove masti, evo jednog jednostavnog: 1 žlicu smole (zdrobimo ju u prah ako je krutina) otopimo u 5 žlica masti na laganoj vatri. Pustimo prenoćiti. Sutradan postupak ponovimo i dodamo 1 žlicu naribana pčelinjeg voska. Dok je još vruće lagano odlijemo bistri dio u staklene posudice. Zatvorimo kada se ohladi. Smreka u (zatvorenom) ciklusu staklene posudice.

Martina Bogdanić, 10.10.2019.