Majčina dušica, neprimjetna, polegla po tlu, rasprostrta, kao majka…
Sveprisutna, svakom pod nogom, žilava, kao majka…
U svakom kutku, na otoku, na kontinentu, na vrhu planine i u plodnoj ravnici, kao majka…
Iza svakog kamena nenametljivo bdije nad nama, kao majka…

Kada trebamo spoznati majku u sebi, voljeti se i brinuti uvijek iznova – za sebe… majčina dušica..
Kada trebamo zacijeliti odnos sa svojim majkom – majčina dušica…
Kada trebamo naći razumijevanje za sve oko sebe u bezizlaznoj situaciji – majčina dušica…
Kada trebamo uvijek iznova vjerovati u bolje sutra iako nemamo „činjenice“ koje to potvrđuju – majčina dušica…

Kada trebamo zaštitu i utjehu od nadmoćne nedaće, kao malo dijete u krilu majke – majčina dušica…
Kada trebamo smiraj u vremenima očaja i beznađa – majčina dušica…
Kada trebamo lakoću i slobodu udisaja nove snage, novog zraka – majčina dušica…
Kada trebamo osjećaj sigurnosti da možemo bezbrižno slobodno zaspati – majčina dušica…

U vremenima straha, u vremenima panike, kada glava brije sto na sat…
U vremenima kada bronhi i pluća trebaju slobodno opušteno udahnuti novi zrak…
U vremenima kada kašalj guši i grlo boli jer se bojimo izreći svoju istinu…
U vremenima kada se budimo noću i ne možemo usnuti, jer je upaljen crveni alarm straha, panike, pritiska…
Da zaštiti, zakrili.. toplo, meko i sigurno kao majčina Duša…

Mala, neprimjetna biljčica, toliko bliska svakome tko se ikad spustio iz ohole glave u svoja stopala… Gdje noga slijedi korak i uvijek iznova vodi nekud dalje, nekud naprijed… Jer koračati se unazad ne može…

Majčina dušica, majčina duša, Thymus serpyllum, zaslužuje samo najbolju vodu, po mogućnosti izvorsku… Zaslužuje samo najbolji čajnik, po mogućnosti rukom rađen… Ali iznad svega zaslužuje 20 min ugašenog mobitela i monitora, polako ispijanje svetoga nektra i … slušanje tišine…

Uzmite 1 veliku žlicu cvijeta majčine dušice, prelijte ju 1 šalicom kipuće vode, poklopite, pustite da otpočine 15 min do po ure, obavezno zasladite medom…

I pijte polako, na gutljaje, u tišini, zatvorenih očiju…

Napisala: Martina Bogdanić