Imela – Viscum album

Imela je vazdazeleni poluparazit čudotvornih djelovanja znanih još od najstarijih vremena. U današnje vrijeme sve se više istražuje njeno antikancerogeno djelovanje!

Botanički podaci:
Biljka: Viscum album L.
Ljekarnički naziv: Herba visci albi, stipites, folia
Porodica: Loranthaceae ( Imele)
Drugi nazivi: bijela imela, biska, višć, višće

Stanište i rasprostranjenost : Imela raste na drveću diljem Europe, Azije i sjeverne Afrike. Najčešće ju nalazimo na listopadnom drveću meke kore (kroz koju će lakše proći njeni pipci) a to znači na jabuki, kruški, lipi, brezi, vrbi. Na brijestu i hrastu je rijetka ( iako neke tradicije najviše cijene hrastovu imelu), a na bukvi i zeleniki ju ne trebamo niti tražiti. Vrlo bitno je naglasiti da kemijski sastav imele ovisi o vrsti drveta na kojem raste. Tako će tradicija naših krajeva i tradicija naših istočnih susjeda najviše cijeniti imelu s kruške i topole.


Opis: Imela je vazdazelen grm koji raste kao polunametnica na drveću, može narasti do promjera od 1 m i doživjeti starost od više desetljeća. Polunametnica znači da iako iskorištava domaćinsko drvo uzimajući vodu i otopljene mineralne tvari, ipak i sama pomoću klorofila izgrađuje vlastite organske tvari.

Stabljika je žutozelena do zelena, okrugla, listovi su kožasti i tvrdi, duguljasti i suženi prema peteljci, nasuprotno su smješteni i sjede direktno na stabljici. Imela kao da zna da je cijenjena i tražena obično pobjegne visoko u krošnju stabala tako da je najuočljivija u jesen kada otpadne sve lišće njenog domaćima i ona ostane sama kao zeleno gnijezdo bilja u visinama. Bitnu ulogu u njenom smještaju igraju i ptice koje obožavaju jesti njene bobice ali najotrovniji dio (koštice) obavezno ispljunu a one imaju na sebi nešto nalik ljepljivoj trakici koja se lijepi na grane stabla na kojem ptičica čuči.

Srodne vrste: Postoje i druge vrste imela a ne samo viscum album ali one se niti približno ne koriste u liječenju kao bijela imela. Većinom je znak raspoznavanja boja bobice koja je kod žute imele (loranthus europaeus) žuta ( ova vrsta raste često u krošnjama hrastova). S bijelom imelom srodna crnogorična imela (viscum laxum boiss) koja raste na borovima, smrekama, jelama i ostalom crnogoričnom drveću a neke tradicije ju također smatraju ljekovitom.

Sastav i aktivne tvari: Omjer kemijskog sastava zavisi o vrsti drveta na kojem imela raste ali u globalu se sastoji od ovih spojeva: lecitin, kolin, flavonoidi (heterozidi metilnih etera kvercetola), histamin, lignini (eleuterozid E i glukoterozid), biogeni amini, triterpeni, steroli, fenolne kiseline, te zanimljivi specifični proteini ( viskotoksini A2, A3, i B) kojima se pripisuje bar dio imunomodulatornog djelovanja ( otporni su na probavne enzime), lektini (viskumin), šećeri, gorke tvari, treslovina, vosak, guma, sluz.

Berba: Širom svijeta tokom cijele povijesti ljudskog roda različite kulture koje su koristile imelu razvile su i različita mišljenja glede vremena berbe. Moderna fitoterapija više je orijentirana na kolovoz i rujan kao vrijeme branja. Tradicionalna medicina Europe orijentirana je na vrijeme od studenog do svibnja, dok treći naglašavaju važnost lista ali i cvjetića pa preporučuju berbu isključivo u ožujku i travnju. Koja god da je tradicija u pitanju većinom se sabire stapka i listovi od trećeg koljena grananja biljke ( dakle mladi dio) i to bez bobice ( ploda).

Upozorenje: Važno je naglasiti da se prozirno-bijeli plod ( bobica) ne bere, jer se ne koristi u ljekovite svrhe a u većim količinama je i toksičan (otrovan).
Današnja moderna fitofarmacija naglašava oprez kod prevelikog uzimanja droge ( biljke) zbog mogućih toksičnih efekata, preporučuju uzimanje do 5 g na 500 ml infuza dnevno. Na tržištu postoje i pripravci sa standardiziranom količinom lektina.

Iz povijesti: Mnogobrojne kulture naroda na područjima gdje je imela rasla su uvijek i iznova cijenile i štovale ovu dragocjenu biljku. Eneja je uzeo grančicu zlatne imele da bi otvorio vrata pakla. U 5.st.pr.n.e. cijenila se zbog sposobnosti da zaustavi krvarenja što je ta davna vremena bilo jako korisno kod poroda ( ali se koristila i kao sredstvo protiv depresije, padavice i histerije). Plinije Stariji (1.st.n.e.) je imelu posebno cijenio kod padavice i vrtoglavice. Velika i obožavana Hildegarda von Bingen je njome liječila bolesti jetre, a još cijela plejada velikana travarstva imelom je tretirala i potkožne čireve, gnojne rane, slabe cirkulacije, poremećaj krvnog tlaka.

Ovu tajanstvenu i čudotvornu biljku druidi, keltski svećenici, smatrali su svetom biljkom koja svojim djelovanjem može otkloniti sve tegobe. Na posebnim ceremonijama rezali su ju zlatnim noževima i kosama gdje je po njima ovo strašno i smrtonosno magijsko oružje bilo obavezan sastojak čudotvornih napitaka za snagu, hrabrost, nepobjedivost i liječenje svih bolesti ( no, sjetimo se samo Asterixa).

Razni narodni običaji vezani su za upotrebu imele u zaštiti od zlih duhova pa je tako imamo stavljanje buketa od imele iznad vrata u božićno vrijeme. Ta tradicija kaže “ovom domu želimo vječnost i sreću”. Također postoji stari, “poganski”, običaj da se ljubi ispod imele, što navodno donosi sreću ( ovaj običaj se očito fino ukorijenio i najživlji je u Americi, bar ako je suditi po njihovoj kinematografiji).

Zanimljivost: Imela ( biljka) regulira krvni tlak- dakle i niski i visoki dovodi u normalu, iako se pretežno koristi za smanjivanje visokog tlaka.Od boba imele nekada se pripremalo ljepilo za hvatanje ptica, a služile su za tov ali i kao afrodizijak za stoku.

Djelovanje i uporaba: Imela je definitno jedna od najljekovitijih biljaka općenito ali i našeg područja. Posebno je zanimljiva u njenom imunostimulirajućem, antikarcerogenom i antiskleortičnom djelovanju.

U novije vrijeme je postala rekorder po broju modernih znanstvenih istraživanja vezanih uz rak. A sve je počelo još daleke 1920.-te. Tada je jedan on najvećih velikana 20.-tog stoljeća tajanstveni i još dan danas u mnogim stvarima neshvaćen ( jer su njegova učenja i ispred ovog našeg sadašnjeg vremena) Rudolf Steiner uveo terapiju za oboljele od raka sa ekstraktom imele u obliku injekcije ( iscador). Zimski i ljetni sokovi biljke su se miješali i tvorili preparat,biljka je brana po detaljnim pravilima u točno određeno vrijeme. Zavisno od vrste raka birao se domaćin imele. Steinerova antropozofska gledišta poistovjećuju dvostruki život imele s životom čovjeka.Zimsko cvjetanje imele (kad ništa drugo ne cvjeta) on smatra glavnom snagom te biljke, koja je sadržana i u njegovom ekstraktu protiv raka. Ono što je već tada uočio Steiner jest da pacijenti s ovom teškom dijagnozom imaju nižu tjelesnu temperaturu, a gubi se i tipični cirkadijalni ritam. Ljekovito djelovanje je objašnjavao i kroz pokretanje nekih posebnih upalnih procesa u tijelu koje pokreće imela a koje potiču tijelo na borbu protiv karcinoma.

Danas je otkriveno iznenađujuće velik broj ljekovitih tvari u imeli, a najvažniji je lecitin ( izoliran je lecitinol) koji potiče imunitet ali je iskazao i poticajno antikancerogeno djelovanje. Korištenje imele pomaže i kod negativnih posljedica zračenja ili kemoterapije, mučnina, nesanica, opadanje kose, gubitak teka ali i općeg stanja stanica krvi i organa. U tu svrhu terapija imelom traje i nekoliko godina. U Švicarskoj i Njemačkoj pripravci imele su odobreni za upotrebu kod zloćudnih tumora jer se u kliničkim pokusima dokazalo produljenje života i kvalitete života kod pacijenata s takvim bolestima. Općenito rezultati istraživanja imele su pokazani kod puno raznih oblika tumornih oboljenja te najrazličitijih oblika teških virusa. Također se koristi ( iako je potreban oprez) kod autoimunih bolesti, moderna fitofarmacija imelu preporuča kao protuupalni element kod reumatoidnog artritisa.

Ispitivanja obavljena u Europi pokazala su da ekstrakt imele može povoljno djelovati na sekreciju inzulina, tj. da može pomoći dijabetičarima, čini to potičući bolji rad gušterače ali i cijelog metabolizma. Općenito poboljšava cirkulaciju u cijelom tijelu pa tako i u glavi te tako djeluje protiv glavobolje i migrene. Srce- potiče bolji rad srca, jača srce i oslabljeni srčani mišić, te regulira ubrzan i nepravilan rad srca.

Imela širi krvne žile i tako spušta visoki krvni tlak, a to je ujedno njena najčešća primjena danas. Također poboljšava cirkulaciju ( pa time pomaže dugoročno i posredno u reguliranju preniskog krvnog tlaka), sprečava ovapnjenje krvnih žila, neelastičnost i prijevremeno starenje krvnih žila ( a time posredno djeluje i na pamćenje). Djeluje protuupalno pa se koristi kod bolesti zglobova ( artritis i artroza), djeluje na kožne osipe, varikozne vene… Djeluje tako da smanjuje krvarenja pa se koristi kod zaustavljanja krvarenja različitog tipa ali najčešće u tom smislu kod prejakih i predugačkih menstruacija. Također se uspješno koristi kod klimakteričnih tegoba. Jako je dug i nepregledan niz bolesti i tegoba gdje se imela koristi. U mnoštvu svojih ljekovitih svojstava nalazi odgovor na skoro svaku bolest koja pogađa ljudski rod pa ju je narod uvrstio u maltene svaku malo ozbiljniju čajnu mješavinu.

Načini primjene:
ČAJ – Skoro sve tradicije koje su došle u doticaj s ovom hvalevrijednom biljkom naglašavaju važnost priprave hladnog čaja od imele ( 2,5 dcl hladne vode na 1 čajnu žličicu suhog bilja, pusti stajati preko noći). Tekućina se procijedi ( može se i malo podgrijati) i popije tijekom dana. Možete ovako popiti 3 šalice dnevno; ujutro, podne, navečer. Kroz duže vrijeme pokazao se pouzdano djelotvoran čaj za sniženje tlaka od istog omjera imele, ploda gloga i matičnjaka- bobe zgnječiti i s biljem pomiješati. Od te mješavine uzeti 1 jušnu žlicu , preliti vrelom vodom, poklopiti i nakon 4 h procijediti, popiti ujutro, podne i navečer po 1 šalicu.

TINKTURA – posebno se učestalo koristi kod klimakterijskih tegoba i visokog tlaka ( 1 čajna žličica 2-3 x dn u 2 dcl čaja, vode ili soka). Ovaj oblik primjene ( razrijeđen u čaju) je također dobar za vanjsku primjenu na bolnim mjestima. Tinktura se naravno radi tako da se 200 g lista imele usitni i stavi u bocu, prelije se sa 1 l rakije, svaki dan malo promućka i nakon 3 tjedna procijedi. Naravno bilje se baci a onaj alkohol u kojem nam se močilo bilje je postala tinktura.

OBLOZI – se stavljaju od čaja na oboljele vene.
SVJEŽI SOK- iscijeđen i čuvan u frižideru je korisno sredstvo ženama koje žele zatrudnjeti, ali se uzima samo do max 25 kapi dnevno, duže vrijeme.

MAST – Od otrovnih bobica se radi i uspješno tradicionalno sredstvo protiv smrznutih dijelova tijela ( posebno nos i uši). U tu svrhu svježe bobice imele pomiješaju se s hladnom nesoljenom domaćom svinjskom masti i naravno apliciraju na tretirani dio tijela.

VINO- 6 žlica usitnjene suhe imele preliti sa 1 l bijelog vina. Treba odstajati 10 dana, svaki dan mućkati, procijediti. Uzimati 3 x dn, prije jela po 2 velike žlice.

PRAŠAK – Vrlo česta je primjena i u obliku praška ( usitnjena suha biljka) koja se posebno učestalo koristi kod razdražljivosti ( 6 tjedana, 2 x dn, na vrh noža praška umiješanog u malo mlijeka). Ili kod nesanice ( 6 tjedana, navečer, prašak od imele s malo mlijeka). Neobičan recept iz Francuske: kod dječjih grčeva 1 prstohvat praška se pomiješa s malo zašećerene vode i utrlja duž kralježnice. Protiv visokog tlaka – kod odraslih se 2 prstohvati praška pomiješaju s malo zašećerene vode i utrljaju na prsa.

MED – od imele ; 2 žlice praška umiješati u 1 kg meda. Med uzimati 2-3 x dn po 1 žlicu.
Mistična po svim narodima koji su ju poznavali, čak sveta po nekima, cijenjena i brižno čuvana u znanju prenošenom o njoj… imela je i najnovijim znanstvenim istraživanjima napokon dobila potvrdu svoje ljekovitosti. Vjerujmo u tisućljetnu tradiciju njene upotrebe i sjetimo je se kod nam je potrebna….

Napisala Martina Bogdanić                                    

tekst je izvorno objavljen na biovrt.com

Oglasi