Časopis Sensa u svibanjskom broju 2013. god objavio je priču o našoj voditeljici fitoaromateraputkinji Martini Bogdanić, zamolili su ju da napiše svoju životnu priču, tj kako se počela baviti sa ljekovitim biljem i aromaterapijom, pa evo…

Često imam osjećaj da sam neki kanal kroz koji se ostvaruje sve što se treba dogoditi, hodam putovima koje treba prehodati; kao da se zelene grane razmiču i ostavljaju mi jedini mogući, logičan i jednostavan put kojim samo hodam naprijed. Taj put vodi prema prirodi. Danas ljekovito bilje prožima svaki segment mog života. A kako je sve zapravo krenulo… ni sama ne znam. Zapravo, dogodilo se samo od sebe.

Kao mala, čitala sam Kekeca, a u toj se priči spominjala čudna žena koja je živjela usred šume, u kolibi, i liječila ljude biljem. Živjela je sama u divljini i poznavala magičan svijet ljekovitog bilja do najmanjih detalja. Maglovito se sjećam kako sam iz dubine duše poželjela da i ja imam takvo znanje. Možda baš zato što je ta žena u priči izliječila oči slijepe Kekecove prijateljice. Naime, mogla sam se povezati s tom pričom jer sam i sama u šestoj godini izgubila vid na lijevo oko i to je ostavilo traga na moje odrastanje, pa i viđenje svijeta u cjelini. Bila sam očarana. Osjećaj je bio dubok, iskren, no s vremenom je pao u zaborav. Prije nekoliko godina odnekud je isplivao taj osjećaj, a ja sam ubrzo shvatila da danas vodim život kakvom sam se tada nadala.

Trputac za ranjena koljena

Moje najstarije sjećanje vezano uz ljekovito bilje seže u doba kada sam vjerojatno bila jako, jako mala. Sjećam se da sam nespretno nekamo lunjala, a dlanovi i koljena bili su mi razbijeni i u krastama.
Baka mi je stalno iznova ponavljala kako moram uzeti širokolisni, a ne uskolisni trputac, izvući mu žile, list sažvakati i staviti ga na ranu, a gore prilijepiti drugi list trpuca. Sjećam se pomiješanog mirisa biljnog soka i sline koji mi se nije nimalo sviđao. Godine su prolazile, a baka je pričala sve što je o bilju znala. Kad mi je bilo 11 godina, umrla je, ali mi je ostavila duboko usađenu ljubav prema bilju. 

Nekako vjerujem da mi je prenijela i znanja koja danas razotkrivam u sebi. Nešto kasnije, nakon što je ona otišla s ovoga svijeta, počela sam i sama proučavati ljekovito bilje. Svaki sam dan bila u šumi,
brala gljive i šumsko voće. Odrasla sam na samom rubu šume u predgrađu Rijeke, bila sam neprestano u kontaktu s prirodom, ali sam imala problema u prepoznavanju bilja primorskoga kraja koje se razlikovalo od onoga u slavonskim šumama, u kojima sam dobila prve lekcije. No uskoro sam i to savladala. To mi je znanje dobro došlo jer sam s 15 godina dobila iznimno snažne alergije, koje su mi kožu cijeloga tijela pretvarale u jednu veliku ranu. Ranice su me nesnosno svrbjele, mjesecima sam bila u zavojima. Bilo je to vrlo teško razdoblje.
Liječnici su mi dijagnosticirali alergiju na sunce, ali su sumnjali i na nepoznate uzročnike mojih tegoba. Predložili su mi mnoštvo lijekova i rekli da tu zapravo i nema pomoći, da se pomirim s time. Imala sam 15 godina i često sam bila na hitnoj na injekcijama. Ne, nisam se htjela pomiriti s time. U to vrijeme, a bilo je to prije 20 godina, informacije nisu bile lako dostupne. I tada sam, baš kao i danas, mislila da nam je sunce prijatelj ako mu se razumno izlažemo. Ako smo razvili neki oblik preosjetljivosti na sunce, to je zato jer smo u nečemu pogriješili. A u čemu sam sama pogriješila, nikako nisam mogla otkriti. Vrtjela sam se u krug…

Izbacivanje konzervansa 

Jednom sam u čekaonici hitne sva u suzama nekoj bakici pričala svoju priču o čudnim alergijama. Bila je to mala žena sijede kose nakovrčane
na uvijače. Ušla je u moj život poput anđela. Rekla mi je da sam možda alergična na konzervanse te mi savjetovala da pazim što jedem. Tada, prije 20 godina, riječ „konzervansi“ još je uvijek bila čista apstrakcija. Kako baš nisam imala drugog izbora, a i nisam imala što izgubiti, iscrpljena od tableta, injekcija i dugih rukava tijekom ljeta, odlučila sam pokušati otkriti jesu li konzervansi doista uzrok
mojih problema. Zapisivala sam svaku mrvicu onoga što sam stavila u usta, vrijeme, mjesto, aktivnosti toga dana, temperaturu i vlažnost zraka…
Uvijek sam nosila papir u džepu hlača i poslije prepisivala podatke u bilježnicu, iz koje sam potom pravila neke svoje analize. Napravila sam eksperiment i jela sam samo po jednu namirnicu pa potom polako uvodila druge, pažljivo sve zapisujući. Lampica mi se upalila kad sam uočila da imam reakciju na kupovnu pasiranu rajčicu, dok mi mamin domaći umak od rajčice ni najmanje nije smetao. Tada se nije znalo za Ebrojeve, nitrate i nitrite u mesu, sulfite i sve ostale kemijske dodatke hrani. Iako vjerujem da mnoge od tih sastojaka moj organizam ne tolerira najbolje, zaključila sam da sam alergična na konzervanse. Tada sam iz prehrane izbacila sve što je bilo prerađeno i konzervirano. Shvatila sam da mi je smetala i sva dimljena hrana, zatim hrana iz salamure te ona s puno soli, poput kobasica i buđole, kiseloga kupusa, feta sira i sl. Svakodnevno sam pila po dvije litre čajeva od bilja koje sam sama brala i tako, malo-pomalo, čistila jetra, pa i cijeli organizam. Kada je alergija bila posebno jaka, jela sam samo sirovo i svježe kuhano domaće povrće.

Uz takvu prehranu stanje mi se jako popravljalo, čak do te mjere da sam u određenim razdobljima mogla i bez silnih tableta i kortikosteroidnih krema. Ali još uvijek sam znala reagirati na – nešto. Opet sam analizirala one svoje papiriće, ali nisam mogla shvatiti u čemu je problem. Dugo mi je trebalo dok nisam shvatila da su to konzervansi iz kozmetike. Prije 20 godina vrlo se malo znalo o njihovoj štetnosti. Uzalud sam čistila jetra i pazila što jedem kada sam istodobno koristila komercijalnu kozmetiku, čiji bi otrovi brzo zaplovili krvotokom i ponovno narušili ravnotežu.

Internet kao spas

Kada sam to shvatila, počela sam praviti svoju prvu prirodnu kozmetiku. Ti su moji prvi pripravci bili doista strašni. O prirodnoj kozmetici vrlo se malo znalo, recepti koji su se mogli naći bili su iz farmaceutskih krugova, a ni sirovine se nije moglo lako nabaviti. Ta moja prva kozmetika bila je očajno masna, imala je svakojake strašne mirise i bila vrlo nepraktična. Ali njome sam uspjela svojoj jadnoj
koži povećati otpornost. Malo-pomalo, čisteći se iznutra i njegujući prirodno izvana, došla sam do toga da mogu u kratkim rukavima izaći van na sunce, a ljeti čak otići i na plažu. Danas moja koža obožava sunce, ne doživljava više „paničan napadaj“ kada ga osjeti. Mogu se pohvaliti i time da ljeti dobijem baš lijepu boju. Godine su prolazile, a ja sam sve dublje uranjala u svijet ljekovitog bilja.

Tijekom srednje škole i fakulteta svaku sam slobodnu sekundu posvećivala otkrivanju što više novih stvari o ljekovitom bilju te nastojala shvatiti principe njegova djelovanja. Zanimalo me zašto neka biljka djeluje baš onako kako djeluje. Takvih objašnjenja nije bilo u knjigama narodne medicine, a nisam imala koga pitati za savjet. Dolaskom interneta moj se život sasvim promijenio. U proljeće 2007. saznala sam za Centar Cedrus i njegova voditelja, doktora farmacije i fitoaromaterapeuta Stribora Markovića. To je bio moj prvi muški učitelj o bilju od kojeg sam dobila odgovor na pitanje „zašto“. Te sam se jeseni počela osposobljavati za fitoaromaterapeuta i 2008. završila s edukacijom.
U Centru Cedrus nepovratno sam se zaljubila u francusku aromaterapiju. To je jedna vrlo specifična i usko specijalizirana grana koja također odgovara na pitanje „zašto“. Danas širenje znanja o ljekovitom bilju vidim kao svoju misiju i zato sam osnovala udrugu Studio Martina & Natura. Volim prirodu, a valjda i ona voli mene kada mi se tako rado otkriva.

Znam sanjati čudnovate recepte koji su učinkoviti za neke ljude, a ja ni po čemu ne mogu shvatiti zašto tako dobro djeluju na određenu osobu. Priroda prožima svaku moju poru. U potpunosti sam joj se posvetila, trudim se živjeti u skladu s njom, hraniti se zdravo, podržavati male proizvođače koji svojim rukama, radeći na polju, prehranjuju obitelj, ljude koji rade na principima održivog razvoja i bore se za očuvanje okoliša. U mojem je životu sve manje negativnih utjecaja koji mi odvlače pozornost – već sedam godina ne gledam televiziju i već četiri godine ne čitam novine. Meni je dovoljan moj mali mikrokozmos. Informacije o svijetu do mene stižu filtrirano, preko ljudi koje susrećem.

Radionice

Tijekom cijele godine, a posebno od listopada do svibnja, držim različite radionice, savjetovanja, predavanja i edukacije iz travarstva i fitoaromaterapije i prirodne kozmetike. Od svibnja do listopada na putovanjima sam po prirodi u potrazi za biljem. Idem po obožavanim šumama Velebita, livadama Gorskoga kotara, po kamenjaru naših otoka i močvarama Slavonije. Šećem po planinama, šumama i livadama, uživam u vjetru i kiši, magli i suncu. Kopam korijenje, sakupljam sjemenje, berem ljekovito bilje i širim glas o ljekovitom bilju i francuskoj aromaterapiji. Tražim nekakvu kolibu u šumi koja bi mi bila stalna baza, baš poput one koja pripada ženi iz Kekecove priče. Baš kao i ona, i ja danas vodim pomalo divlji i neobičan usamljenički život. Priroda bez nas može, ali mi bez nje ne možemo. Doista je vrijeme da toga postanemo u potpunosti svjesni i počnemo je ponovno izučavati. Vrijeme je da se ponovno povežemo s našim precima i učimo od njih kako bismo svojoj djeci u naslijeđe mogli ostaviti vrijedna znanja. Ako se nećemo okrenuti prirodi radi sebe, moramo radi zdravlja svoje djece.